TEVBA – POVRATAK ALLAHU DŽ. Š.

Allaha se svako mora bojati, jer je Allah obećao tešku kaznu onima koji su Mu neposlušni. Kada bi insan znao da neće biti pitan za počinjene grijehe, svako bi ih, bez imalo stida, činio. Iz ovog razloga Allah nije nikome dao obećanje da ga je oslobodio Džehennema. Ali niko ne smije izgubiti nadu u Allahovu Milost. Kada bi čovjekovi grijesi bili veliki poput svemira, opet je Allahova milost veća. Ko učini tevbu – pokajanje za svoje grijehe i nemarnost, naći će da je Allah Tevvab – Onaj koji mnogo prašta... Osim Allahovih Pejgambera nema nikoga a da nije griješnik. Stalno činiti grijehe i ustrajavati u griješenju, a ne činiti tevbu, dovu i ne biti ponizan, može uzrokovati pad u kufr – nevjerstvo. Stalni grijesi, iako su mali, kod Allaha postaju veliki. Zato će insan, ukoliko ustraje u griješenju, natovartiti na sebe veliku štetu. Jedan od aspekata ove štete je osjećati se sigurnim od Allahove dž. š. kazne. Onaj koji ustrajava u griješenju (ne čini tevbu) osjeća se bezbjedno od Allahove zamke (El-Emm min Mekrillah). Uzvišeni Allah u 99. ajetu Sure El- A'raf kaže:

„Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.“ (El-A'raf, 99)

Bezbjedno se osjećati od Allahove dž.š. kazne produžetak je u griješenju, neostvrtanju na Allahove dž.š. naredbe i na poslušnost Njemu. Ukoliko insan ne učini tevbu za svoje grijehe, i ne osjeti pokajanje, grižnju savjesti, te potom ustraje u griješenju, to je znak gubljenja vjere – imana.

Sigurno se vara onaj koji misli da je spašen zato što čini puno ibadeta, namaza, posta itd., -onaj koji se u svoja djela pouzda. Pa insan, koliko god da je ibadeta učinio, šejtan ga je u tome nadmašio. Propast Iblisova i jeste u tome što se pouzdao u svoja djela. To ga je uzoholilo i osililo. Videći svoja djela i oslanjajući se na njih, on posta upropašten... Uzvišeni Allah u Suri El Kefh kaže:

„Reci: Hoćete li da vas obavjestim o onima koji najviše štetuju u svojim djelima. O onima čiji je trud bio uzaludan u ovozemnom životu, a računaju da oni rade dobra djela.“

Čistoća

U njoj (džamiji) su ljudi koji vole da se često peru, a Allah voli one koji se mnogo čiste. (Et-Tevba, 108)

Zatim, neka sa sebe prvljaštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze. (El-Hadždž, 29)

I haljine svoje očisti! (El- Muddesir, 4)

Čistite se jer je islam čist. (Ibn Hibban)

Ovaj moj abdest je abdest poslanika prije mene i abdest miline punog prijatelja Ibrahima a.s. (Ahmed)

Allah je čist i traži čistoću! (Tirmizi)

Allah stavlja u obavezu svakog muslimana da se jednom sedmično okupa. (Muslim, Buhari)

Perite vaša usta i zube, jer su ona korita za kur'anske riječi. (El-Bezzar)